Matija Dedić, džez pijanista i kompozitor, za “Glas Srpske”: Vasil i ja prijateljstvo pretapamo u muziku
S Vasilom Hadžimanovim radim dugo. Veže nas skoro ista životna priča, a i roditelji su nam prijatelji 40 godina. Iste godine smo odlučili da prekinemo s klasičnom muzikom i odemo u drugom smjeru.
izvor: GLAS SRPSKE/ autor Ilijana Božić
Rekao je to u razgovoru za “Glas Srpske” džez pijanista i kompozitor Matija Dedić povodom nastupa sa Vasilom Hadžimanovim koji će biti izveden sutra sa početkom u 20 časova na “Intime Jazz Festu” u Banskom dvoru. Festival je počeo u utorak koncertom Beogradskog džez kvarteta.
– Vasilova i moja priča je nevjerovatna, čak smo iste godine dobili kćerke. Među nama postoji ljubav, poštovanje i prijateljstvo. Kad ti je neko kao brat, onda je to ono što je specijalno i ta energija najčešće dolazi do publike. U većini slučajeva su nam koncerti uspješni, jer se sve to pretvara u muziku. Uživamo da muziciramo zajedno bez ikakvog ega – dodao je Dedić.
GLAS: Nedavno je izašao Vaš novi album pod nazivom “Ladies”, na kojem ste okupili čak 16 vrhunskih umjetnica. Koliko je bilo inspirativno stvarati muziku za ovaj album i kako je protekla saradnja sa 16 dama među kojima su Vaše majka i kćerka?
DEDIĆ: Divno je bilo. To je kao nekakva godišnjica saradnje sa pjevačicama sa kojima radim skoro dvadesetak godina i s kojima sam prošao svašta u životu. Htio sam to sve da ovjekovječim na jednom mjestu. Tu su naravno majka i kćerka i nove pjevačice koje su mi skrenule pažnju zadnjih nekoliko godina.
GLAS: Poznati kritičar Zlatko Gal napisao je za novi album “evo Dedića” uz brojne pohvale. Koliko vam je u proteklih 25 godina karijere, slavno porodično porijeklo bilo opterećenje, a koliko izazov da stvorite svoje ime i svoju muziku?
DEDIĆ: Bio je izazov. Neću reći da je bilo opterećenje. Nije lako izgraditi sebe pored roditelja koji su napravili takve karijere i svojim radom ovim prostorima dali veliki pečat. Otišao sam, kao i Vasil Hadžimanov, u drugi žanr gdje bi nas najmanje mogli upoređivati sa roditeljima. Sakrili smo se u nekomercijalne vode i u tome pronašli sreću i ispekli zanat. Uprkos poznatim imenima, činjenica je da i Vasil i ja kao pijanisti iz bivše Jugoslavije nastupamo i po festivalima u inostranstvu gdje naša poznata prezimena ne znače ništa.
GLAS: Često ste u Banjaluci na festivalu posvećenom džez muzici. Kako posmatrate budućnost džeza na prostoru bivše Jugoslavije i kakve su uopšte šanse umjetničke ili autorske muzike u borbi sa decenijskom vladavinom muzičkog kiča i neukusa?
DEDIĆ: Ne vidim tu neko sunce na horizontu, ali srećom postoje ljudi kao što je Mladen Matović. Tako da postoje neki ljudi koji se bore i idu dalje, a on je definitivni dokaz toga da se može. I na tome sam mu zahvalan i svaka mu čast. Veselim se koncertu i dolasku u Banjaluku u kojoj se uvijek lijepo osjećam i u kojoj imam dosta prijatelja.
GLAS: Budući da ste studirali vani i često tamo nastupate možete li nam reći šta bi kulturna scena u regiji trebalo da usvoji od one u inostranstvu?
DEDIĆ: Tu dolazimo do opšte edukacije u školama. Mediji i ta komercijala koja nas okružuje dali su svoje rezultate. Zagrebačka akademija i dalje nema zvanično džez odjeljenje, mi nemamo klubove niti mrežu festivala u Hrvatskoj. S druge strane, imamo odličan džez festival koji se održava u Sarajevu, a trenutno je zaustavljen. Tu su i festivali u Skoplju, Beogradu i Ljubljani. Ljude jednostavno ne zanima ništa. Klubovi i muzeji su prazni. Da bi zavolio džez moraš pročitati neku knjigu i otići na neku izložbu. Ljudi su se danas potpuno okrenuli nečem drugom, ali mi imamo publiku koju gledamo već 25 godina. Najveći problem je u tome što su mladi otišli u drugom smjeru.
Preporuke
GLAS: Komponujete, snimate, svirate sa drugima, nastupate samostalno. Koliko stižete slušati muziku? Sudeći po izboru saradnica na drugom albumu i dalje čujete šta se dešava novo na sceni i šta bi preporučili kao zanimljivo našim čitaocima?
DEDIĆ: Toliko toga ima i tolika je gužva u eteru. Slušam strane džez albume. Zaljubljen sam u brazilsku muziku, u muziku Dalekog istoka, a obožavam i italijanski pop i Lauru Pauzini. Volim recimo i Ališu Kiz. Otvoren sam za muziku i volim sve što je kvalitetno iako je džez moja iskonska ljubav. Volim da sarađujem sa drugima i sviram neku drugu muziku, jer i da sviram samo ovo možda bi mi dosadilo.