Duško Trifunović (13.9.1933. – 28.1.2006.)

Rijetko koja ideja može da traje duže od četrdeset godina. Vlast. Vlasnik vlasti. Pokreti naroda. Stilovi. Trendovi… Poslije četrdeset godina ili si demode, ili si, u nedostaku novih ideja, šansa za evergrin.

To je zato što vitalni ljudski vijek traje 40 godina. Dotle misliš, stvaraš, a odatle se sve osipa. Toliko dugo možeš da budeš aktivni zemljoradnik, ratnik, radnik i ljubavnik. A to je, kao što znamo, sve što nam život nameće i čime nas obuzima. Dotle si svoj na svome. Dotle se tebe pita, a ti suvereno odgovaraš u svoje ime, svojom snagom i pameću. Poslije toga podmećeš odgovorne resorne pomoćnike – sluge, kalfe i kaplare, zatvaraš oči pred sjajem u oku mladića, a sve ih puštaš da u tvoje ime odgovore na teška pitanja koja život postavlja.

To bi morali znati ljudi koji vladaju svijetom, a tužno je kako im to nema ko da kaže. Svi čekaju da smrt razriješi ono što je život stvorio. Nikog da starom caru kaže: veličanstvo – gotovo je! Nego kažu kako nikada tako dobro nije izgledao – i tako podgrijavaju bolesnu nadu, produžavaju opštu nesreću.

A šta je sa pjesmama koje tako dugo traju? I one su dio te nesreće koja kaže da nije izgubljeno, da se duhovni život i poezija mogu nastaviti iu drugima, da su najveće sve građevine građene na temeljima starih zdanja, da su manastiri građeni na skrovitim mjestima, a oko njih su poslije nastajali gradovi… Važno je da je temelj jak…

A temelj ovoga o čemu ja govorim dok tražim najbolju riječ za to – jest naš jezik. Ako je Zlatni kuršum rekao

Ne čuje pesmu svako
Jer nije svakom ovako…

Onda je on postavio pitanje koje ne traži odgovor, ali je pokazao namjeru da se izjasni, da i poslije 40 godina traži i čeka onoga ko će čuti pesmu kad mu bude Ovako…

(Duško Trifunović)

Kroz istoriju na istoj žici
igraju konji i konjanici
opasno sraslo klupko ideja:
Niko i Ništa – i Epopeja!

Kud sada idu Vertikale
tuda je sevnuo Salto Mortale
ispraćen sumnjom i rizikom
dočekan cvećem i muzikom

A taj što mami u pokret mase
sav rizik slave uzima na se
dok ceo svet – TUTTO IL MONDO
čeka na svoje TEMPO SECONDO
……………………………………………….
Čovek rešava svetsku krizu
Atentatom na Monalizu
Novim sistemom podele rada
Organizacijom Olimpijada

Presađivanjem srca i pluća
Zloupotrebom nadahnuća
To se on bori dvostrukim plačem
da utrag stane od sebe jačem

Pred Prvim Jačim kleči Jaki
u senci kao Nagasaki
a za njim ide TUTTO ILI MONDO
u senku Prvog TEMPO SECONDO
……………………………………………..

Da li se sećaš – za nekim plotom
Ljubav se bavi Praživotom
dok mi dečaci kao ubice
sanjamo svoje devojčice

a još ne znaju naše oči
dokle je ljubav odakle zločin
taj dar nebesa za mračnim plotom
koji nas veže sa životom

A nismo znali u toj plimi
da ćemo Jednom tako i mi
kad pokorimo TUTTO IL MONDO
živeti kao TEMPO SECONDO
………………………………………………….

Povuče želja da se vratimo
i druga jača da uskratimo
pravo za nazad u mlade varke
u detinjstvo u spomenarke

Živeti sa tom opasnom željom
za Bos Petrovcem i Oštreljom
…kroz Banjaluku na Kastel šprintom
po prvi crtež akvatintom

Ko muški prepliva vrbaške bukove
primljen je među stare vukove…
Od takve je građe je TUTTO IL MONDO
Gradio svoje TEMPO SECONDO
……………………………………………..

Ljubavi oko večernjih škola
do sjajnih svetskih metropola
od čobanica do kontesa –
sve spadaju u rang čudesa

Te sestre naše sujete muške
te umiljate bjelouške
na teškom putu u saznanje
da je sav život umiranje

a na tom putu u to Ništa
one su sjajna stepeništa
kojim se penje TUTTO IL MONDO
u svoje sjajno TEMPO SECONDO
…………………………………………………

Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!

Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima

a ona raste svakim lomom
i uzvikuje – Ekce homo!
O beli svete TUTTO IL MONDO
dolazi tvoje TEMPO SECONDO

(1983)

Već pijan
laćam se rukom za bor zeleni
a nemam kod kući
i ne znam zašto kući
ni zašto ovde da ostanem

Danas je veliko otovrenje
veliko slavlje za narod
a tuga za čoveka
koji se rukom laća
za bor zeleni

A svi rudari i lugari
devojke došli da vide
da vide kakva je prođa dok priča priču
stogodišnju
oznojen narodni vođa
ovog kraja
u transu

Danas je veliko otvorenje
ugrađen čovek u zemlju
ima uskršnju šansu

Toči se med i mleko
i sve što nikad nije teklo
danas teče

I misle žene i deca
od sada biće drugačije

A starci su do ovog trena
znali sve
a za dalje im ne treba znanje

Vođa usred rečenice
odoka pravi brojno stanje

Ogroman uspeh
Feudalizam se vozi avionom

Trepću svi rudari
raskopčani lugari gurnuli malo kape

Svezali momci kravate
k`o nikad

Šta im bi

Čije su ovo kopče i čakšire

Gdje ima vode momče

Koja je ono mala

Zar za nju nije otvorenje

Ko pijan
Ja

A prostim okom se vidi
kako se moje telo
odaje kriminalu
kako se moja draga odvaja od države
da bi postala
unosna zabava miliona

Danas je sunce najveći probelm
i ja kraj bora zelenoga

Ništa gori ne bih bio
i da ne znam
da je noću sunce ovo
s onu stranu
da mi noću
po zakonu
glava visi
prema nebu

Ne treba meni više škola
od ovog moga bola
u ovaj sunčani dan

I nada mnom će jednom
pevati horovi devojaka
obučenih u belo
biće i za me jednom svečanost

Danas je veliko otovrenje
slavlje za narod
otac i sin su braća
Slavlje za ceo svet
a tuga za čoveka
koji se rukom laća
za bor zeleni

***

Već smo dosad mirno mogli
biti kod kuće
da smo znali poći kući
kad je trebalo.

(1964.)